Umnažati ljubav

shutterstock_84696775Kad su jednu majku brojne obitelji upitali kako je mogla raspodijeliti svoju ljubav na petnaestoro djece, odgovorila je: »Ništa nisam dijelila, ja sam ljubav umnažala!«
Očinska i majčinska ljubav nisu neki ograničeni kapital koji se dijeli na onoliko dijelova koliko ima djece i čija bi veličina bila obrnuto proporcionalna broju djece. Ta bojazan ipak postoji, kako kod starije djece koja na dolazak mlađih gledaju s neizvjesnosti i sa strahom da će biti manje ljubljena nego prije, tako i kod nekih roditelja. »Oklijevam s drugim djetetom«, priznaje Juliette, »jer ne mogu zamisliti da ću ga voljeti jednako kao i prvo«. Ako drugo dijete ipak dođe, ova će mlada majka u sebi otkriti nezamislivu sposobnost za ljubav.

Što se više svojoj djeci dajemo, to više za njih imamo ljubavi. Ljubeći učimo ljubiti. Svako je novo dijete poput poziva na sve veće oslobađanje od sebičnosti i straha. Starija djeca ne samo da zbog toga ne trpe nego od toga najčešće primaju i blagodati. »Kad smo imali samo jedno dijete«, primjećuje Claire, majka trojice dječaka, »stalno sam mu bila za petama. Djeca koja su došla nakon njega prisilila su me da im ostavim više slobode, da im darujem više povjerenja, da se malo povučem, da svako dijete ljubim ne gušeći ga.« Troje djece su tri različite osobe koje na različite načine traže roditeljsku ljubav. Tako djeca roditeljima otkrivaju različite načine i mogućnosti ljubavi.

Umnažanje ljubavi ipak nije neki zakon koji bi se mogao primjenjivati automatski, kao na primjer: petoro djece = pet puta više ljubavi. Neki roditelji − na primjer oni koji nisu mogli imati više od jednog djeteta − znaju na čudesan način umnažati ljubav širom otvarajući vrata svoje kuće. Doktor Lemoine, pedijatar i otac jedanaestoro djece, upozorava pak da u prebrojnoj obitelji djetetu može nedostajati ljubavi: »Iscrpljena i obeshrabrena majka nema snage prihvaćati nove trudnoće i ne može više davati ljubav«2. Pojam »prevelika obitelj« nije pitanje broja, kao da postoji idealan broj djece. To je pitanje osobnog zvanja (ili još bolje: zvanja bračnog para), a odgovor na to pitanje stvar je razlučivanja svakoga pojedinačnog para.

Ljubav se utjelovljuje u konkretnim djelima. Ljubav prema djeci ne ograničava se na topli osjećaj koji gajimo prema njima. Ljubav je prihvaćati ih kakvi jesu i davati im, iz dana u dan, sve ono što im treba za rast: mnogo pozornosti i osnovna materijalna dobra. Kruha i vremena. Istina je da se primanja i raspoloživo vrijeme ne umnažaju proporcionalno s brojem djece, ali ono što se može umnožiti, to je sposobnost dijeljenja.

Umnažati ljubav znači umnažati oblike dijeljenja kruha i vremena da bi se svaki član obitelji osjećao ljubljenim na jedinstven i bezuvjetan način. S putovanja poslati razglednicu ili pismo svakom djetetu zasebno bolje je nego zadovoljiti se zajedničkim pismom. Redovito otići na vožnju automobilom sa svakim osobno. Za rođendan otići u restoran (ili na izlet, u kino, na utakmicu i sl.) samo sa slavljenikom. Ostaviti sa strane ono što nije doista bitno da bi se uzelo vremena za igranje s djecom ili za nevezani razgovor s njima, ne težeći za učinkovitosti. Jedna od najvažnijih stvari svakako je obratiti pozornost na eventualno preopterećenje majke obitelji (koje prečesto ostaje neprimijećeno) i shvatiti da se to svakako treba izbjegavati.

Bog je izvor sve ljubavi. Po djeci koju nam daje, on sam čini nas sposobnima umnažati ljubav. Kad bismo mu to samo dopustili! Zato je potrebno u svemu i posvuda tražiti njegovu volju. Htjeti ljubiti po svojoj volji dovodi do iscrpljenja; ljubiti kako to on od mene traži donosi slobodu. Krist je umnožio pet kruhova i dvije ribice i time nahranio nebrojeno mnoštvo. On će umnožiti i mala djela ljubavi našega svakodnevnog života i ispuniti ljubavlju sve one koje želi da ljubimo, ponajprije našu vlastitu djecu.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)

Quelle: www.bitno.net