Povratak, integracija ili asimilacija — razgovori o hrvatskoj dijaspori

Adolf Polegubić, „Povratak, integracija ili asimilacija — Razgovori o hrvatskoj dijaspori”, Biblioteka „Diaspora croatica” knj. 8, Hrvatski dušobriznicki ured, Frankfurt am Main, 2006., 116 str.

Povratak-PolegubicKnjiga „Povratak, integracija ili asimilacija — razgovori o hrvatskoj dijaspori” glavnoga urednika mjesečnika „Živa zajednica” dr. Adolfa Polegubića, već samim naslovom ne daje samo naslutiti, već i izravno progovara o ćemu je u njoj riječ. A riječ je o hrvatskoj dijaspori, zapravo o hrvatskim iseljenicima pretežito u zemljama zapadne Europe i o onim „trima odrednicama” s kojima se ta zajednica trajno suočava i „hrve”. Na prvo je mjesto, sasvim opravdano, autor knjige stavio riječ„povratak”; jer, odlazak na „privremeni rad” i odlazak „trbuhom za kruhom” u sebi je uvijek nosio onu iskonsku, ćesto neostvarenu, želju za povratkom u rodni zavičaj i domovinu. Kada se već želja za povratkom, posebno mladjih narastaja, pokazivala iluzijom i nije ostvarivala, naši su se iseljenici suočili s pitanjem integracije u nova drusštva koja su ih prihvatila, pa su i sami osjećali i želju i nužnost da se u ta društva integriraju, da ta nova društva i nove sredine obogate i ljepšima učine i svojom, hrvatskom kulturnom baštinom koju su donijeli u sebi i sa sobom. Ono što ih danas najviše muči problem je asimilacije, zapravo, „gubitka” nacionalnoga i kulturnoga identiteta koji je, čini se, u nekoj daljoj budućnosti, ipak, u nekim slučajevima — neminovan.
Sva ta previranja „u duši i na tijelu” hrvatske dijaspore autor Polegubiž uspijeva pokazati širokoj publici kroz petnaest razgovora, novinskih intervjua, koje je kao glavni urednik „Žive zajednice” kompetentno i odmjereno vodio kroz četiri godine (2002.-2005.) s uglednim i poznatim osobama ne samo crkvenoga, već i društvenoga života. Ti dragocjeni razgovori donose niz vrijednih razmišljanja i viđenja, pitanja i dvojbi, ali i konkretnih nakana i planova o i u dijaspori. Iz svakoga od razgovora vidljiv je izazov koji stoji pred hrvatskom dijasporom i pred onima koji o njoj vode brigu, kako materijalnu tako i duhovnu. Vidljiva je i očita želja da se ocuva „vez jedinstva” između domovinske i iseljene Hrvatske, jer su dio jednoga nacionalnoga korpusa koji, da se poslužimo slikom pape Ivana Pavla II. o Europi — mora disati „s oba plućna krila” čuvajuči ne samo hrvatski i nacionalni, već i crkveni i kulturni identitet. Velika vrijednost knjige je i širina vidljiva iz svakoga razgovora, koji su osim toga i kritični, a sugovornici otvoreno govore ne samo o dobrim stranama, već i o problemima koji postoje u odnosu „domovinska – iseljena Hrvatska” te o tome što za Hrvatsku znači iseljavanje. Premda je „Živa zajednica” list hrvatskih katoličkih zajednica u Njemačkoj, autor Polegubić u razgovorima sa svojim sugovornicima ulazi u različita pitanja i teme koje sveobuhvatno tretiraju problematiku „hrvatske dijaspore”. Na taj način najbolje svjedoči da se u razmišljanje o hrvatskim iseljenicima trebaju uključiti svi segmenti hrvatskoga društva, kako oni crkveni i društveni, tako i kulturni i gospodarski, s jednim jasnim ciljem: boljitkom hrvatskoga čovjeka kako u domovini, tako i u onim zemljama koje su mu postale bilo „privremena” bilo „druga domovina” u kojima može svjedočiti hrvatski nacionalni, kulturni i vjerski identitet, obogačujući društvo u kojemu živi i djeluje.
Danijel Labaš